Zaleđivanje Ljetnikovca!

U dogovoru s vašom Tetkom, ovaj Blog/Ljetnikovac zaleđuje se na dvadest i pet godina. To znači da dvadeset i pet godina na njemu neće ništa biti objavljeno. Tetka se preselila natrag kod Magičara u Prostoriju s Kolom i do daljnjega – tamo je možete naći. O razlogu zaleđivanja možete pročitati >> ovdje.

Novi susjed

– Službu sam napustio iz jednostavnoga razloga: da se po posljednji put u miru posvetim teorijskim pitanjima religije, a možda pokušam napisati još jednu knjigu, kazao mi je umirovljeni papa, otac Ratzinger – moj novi susjed – preko ograde koja je odvajala naše vrtove…

Neki dan, zalijevajući cvijeće u svom malom vrtu, primijetila sam starca, srebrne kose, s bijelom kapicom na glavi, kako se naginje nad vrtnom ogradom. Ubrzo se predstavio. Otac Ratzinger, kazao je drhtavim usnama. Vidjelo se da je bio jako star; jedva se kretao.
– I umoran, gospođo… – pridodao je.
Odložila sam lopaticu kojom sam okopavala bugenvilije i dohvatila najbliže novine sa stola.
– Da, sada vidim, dali ste ostavku na svoju funkciju; načinili presedan, a zašto?
– E zašto… Svi se to sada pitaju…
– Jeste li željeli privući pozornost? Dati crkvi malo više publiciteta? Zapravo, ne zanima me. Tko zna što je sve još u igri.
Nastavila sam prije započeti posao. Nije mi se više činilo priličnim ispitivati nemoćnog čovjeka.
– Mislite na pedofilske skandale…? – začuo se ponovno njegov slabašni glasić.
Nisam mogla povjerovati. Nije se libio spomenuti najteži ures njegove službe. Podigla sam glavu i iznenađeno ga pogledala.
– Tko ste vi, zapravo, recite mi?
– Ja sam, prije svega, čovjek teorije, jezuita, slijednik Tome Akvinskoga, oduvijek su me više zanimala katekistička i kongregacijska pitanja nego provođenje vjere u praksi, ako me razumijete… – nakašljao se. Nekakva sluz pojavila se na njegovim usnicama koju nespretno otare prstima. Više nije bilo nikoga u njegovoj blizini da mu pomogne. Potom je nastavio govoriti.
– Službu sam napustio iz jednostavnoga razloga: da se po posljednji put u miru posvetim teorijskim pitanjima religije, a možda pokušam napisati još jednu knjigu. Postoje pitanja koja me i dan danas muče, ali s kojima nisam izlazio u javnost… Naravno, ta se pitanja ne odnose na bilo kakve crkvene afere… dapače, ta pitanja vrlo malo ljudi uzbuđuje, premda ja ih smatram važnima…
– Pa recite, koja su to pitanja…? – kazah vidno potresena iskrenom starčevom ispovijesti, takvom mi se barem činila.
– Ne danas, drago dijete… – odgovorio je starac – Sada sam umoran… neki drugi put… – te se odgegao u pravcu svoga ljetnikovca koji se nalazio nedaleko od mojega. Umirovljeni papa, eto, postao je moj susjed!

PROTIVNO STRUJI VREMENA (ili POŽELJNA DEBLJINA)

Jednoga popodneva, koje je sličilo kao i svakom drugom, u goste sam pozvala frontmenicu banda za koju mi se učinilo da se namjerno udebljala kako ne bi sličila svim tim tankim, finim, ‘mrtvim’ djevojkama u showbizz areni a koje su bile doživotno osuđene pratiti tamošnje  trendove koji su im nalagali da budu lijepe, privlačne i nadasve jebozovne. Naravno, bila je to cura iz banda Gossip, Beth Ditto.

– Svaka čast – kažem joj kad je svojom ogromnom stražnjicom sjela na Čarobni kanape koji se pod njom momentalno strašno ulegao.
– Hej Tetka, krasno ti je ovdje! – uskliknu Beth u znak pozdrava ogledajući se veselo oko sebe.
– Kažeš to, a nisi ni vidjela moje umjetno sunce! – poskočim.
Na to se ustanem, odem do prozora i razmaknem zavjese. Kužna svjetlost umjetnog sunca prodre u Ljetnikovac.
– Oooooh, kao da smo na kraju vremena, kao da će sve u trenutku prsnuti i nestati – zadivljenim glasom reče moja gošća.
– I šta ima Beth? Zašto si se odlučila tako grozno udebljati? Ispričaj mi svoju životnu priču… – veselo je priupitam.
– Odgovorit ću ti na to pitanje kad mi nešto doneseš na jelo. Danas moram pojesti najmanje 22 kugle sladoleda. U posljednja tri dana smršavila sam tri kile! Strašno!
– Čekaj Beth, neki upravo suprotno rade, u teretani su dan-noć, vježbaju k’o luđaci kako bi zadržali ‘liniju’, sa sobom nose vage na kojoj mjere hranu koju unose u organizam, a ti se boriš… održati debljinu!?
– Tako je, Tetka, kad bih se prepustila, u samo mjesec dana omršavila bih dvadeset kilograma! Još jedan mjesec i anoreksija bi vjerojatno pokucala na moja vrata… Znaš što mi je doktor rekao dok sam bila još jako mlada? “Beth, bit ćeš najmršavija cura koja lijepo pjeva ako ne budeš uspjevala natjerati svoje tijelo da jede!” I ja sam ga natjerala!
– Beth, iskreno: strašno mi se sviđaš! – nisam mogla izdržati a da joj ne saspem u lice najpoznatiji prizemni kompliment. Nakon toga otišla sam u kuhinju po 22 kugle sladoleda…

Koliko samo punaških djevojčica lakše podnose život kad na telki ugledaju Beth? Beth, koja,  prikriveno, mukom održava svoje kilograme. Ali, hvala bogu, pa to neće nitko nikada saznati. Meni je važna Beth koja ide protivno struji vremena, a koje mazi samo mršave i zgodne… Zapamtite, možete biti kakvi god hoćete ako ste u stanju doseći svoju suprotnost, možda to još ne razumijete, ali jednoga dana prokljuvit ćete  što vam je Tetka time htjela poručiti…

JESTE LI ZA RUŽNU ILI LIJEPU PRIČU?

Na ovogodišnjoj dodjeli Oscara, iskreno, ponadala sam se da će Oscara za najbolji film ponijeti film Pijev život. Međutim to se nije dogodilo, pobjedu je odnio filmski uradak zahvaljujući najvećem broju glasova žirija u kojem kao da su sjedili članovi američke administracije iz Washingtona, a ne ugledna imena iz svijeta filma. A kako se uopće dogodilo pa da sada spominjem taj film, budem vam sve lijepo ispričala…

Na gledanje samog filma nagovorio me, a tko bi drugi, James Cameron banuvši jednoga popodneva onako iznebuha u ljetnikovac noseći pod miškom rolnu filma.
– Tetka, ovo moraš vidjeti… – kazao je raspakiravajući skalameriju kućnog kina koju je također donio sa sobom: projektor, stalak, i još nekakve kutije – Ovaj film pravo je remek djelo!
– Najprije, nisi li mogao skinuti te blatnjave čizme prije nego što si ušao ovamo? Hej režiserčiću! – ljutito sam povikala.
Međutim, James Cameroon više na mene nije obraćao pažnju. Sav se, poput malog djeteta, posvetio poslu konstrukcije kućnog kina. Na vratima ljetnikovca, u jednome trenutku pojavila se i avatarka Neytiri koju Cameroon blagim glasom pozva da uđe unutra. Još će mi se i avatari ovdje početi gnijezditi, pomislim, ali što sam mogla učiniti.
– Dobar ti je taj kostim… – rekoh zavidno dugonogoj avatarskoj ljepotici.
– Hvala, tetka; mogu li ovdje sjesti? – upita Neytiri pokazavši na Čarobni kanape.
– Dakako, dakako, samo se ti opusti… Ali reci mi, o kojem filmu ovaj trabunja? – upitala sam je.
– A ti ne znaš? Pa o Pijevom životu, film je bio nominiran za Oscara. James ga iznimno cijeni…
– Aaaa… – napravila sam grimasu kao da sam se dosjetila o čemu je riječ, a zapravo pojma nisam imala – Misliš o… – započela sam kao da znam o čemu se radi, spremna dopustiti Neytiri da dovrši moju misao.
– Tako je o onom malcu koji uspije preživjeti brodolom u malenom čamcu u društvu tigra.
– Trenutak… – kazala sam i na brzinu odglavinjala u susjednu prostoriju u kojoj je bilo smješteno računalo.
Na brzinu u tražilicu sam utipkala izraz ‘Oscar 2013’ ne bih li što prije saznala što više informacija o filmu o kojem su ovo dvoje neprestano trubili. Međutim, moje pretraživanje nije urodilo plodom. Na stranicama koje su mi se vratile kao rezultati pretraživanja mogla sam, primjerice, saznati tko je nosio najljepšu haljinu na svečanoj dodjeli prestižnih filmskih nagrada, ili tko je s kim bio u društvu, čak i nešto o nepravdama pri dodjeljivanju nagrada, ali nikako nisam mogla doći do informacija o nagrađenima kao i o filmu Pijev život. Na koncu, upisah i ključne riječi ‘Pijev život’ i tako u zadnji tren saznadoh da je film uistinu bio nominiran za Oscara, ali da ga, i usprkos raskošne produkcije, nije dobio.
Na brzinu okrenem Magičarev broj…
– Da, zapravo, film bih najbolje opisao kao priču o religiji. Čak bih se usudio reći da se radi o potresnom svjedočanstvu o našem religioznom osjećaju… mislim i da je rađen prema knjizi… – sve to mi je stigla kazati ona moja luda od Magičara.
– O religiji? – bila sam zabezeknuta.
– Da, ali ljudi to uglavnom ne primjećuju… i uglavnom će naglašavati onaj drugi aspekt vezan uz produkciju i raskošne scene snimanja…
– U redu je, to mi je dovoljno – rekoh i s treskom zalupim slušalicom.

Brzo se vratim u prostoriju u kojoj je projekcija već počela. Nepredvidljiva priroda američkog režisera ubrzo nađe načina da se ispolji.
– Čuj tetka, film sam već pogledao nekoliko puta, s Neytiri ga sama poslije možeš pogledati u cijelosti, pa ako te to ne smeta, sada bih samo premotao na scene koje mi se čine najdojmljivijima… Moram biti u tvom društvu dok ti ih pokazujem…
– A je li? – mutavo sam prispomenula.
Uskoro pred našim očima ukaza se čamac koji se ljuljuškao na nemirnome oceanu, i u njemu preplanuli adolescent neobično živih i dubokih očiju – naravno, Pi – te ta bengalska neman, tigar, ljudskog imena Richard Parker. Odjednom nekakve ribe započeše iskakati iz oceana, a Pi i tigar ih započeše hvatati. Malo kasnije zatičemo istu ekipu ovoga puta na uljno mirnome oceanu noću, kojim brode kao po svemiru (naime, scena je snimana iz visine tako da se zvijezde odražavaju na površini vode) i koje iznenada poprska kit svojim velebnim skokom iz morskih dubina.
Ove scene nikako nisam mogla povezati s religijom koju je spomenuo moj Magičar. A onda mi Neytiri šapnu na uho:
– Prekrasno, nije li? – kazala je – Samo da prije i poslije nije ubacio ona sranja o religiji…
– Tko?
– Pa režiser – Ang Lee.
– Čekaj, Neytiri, zezaš me! – kažem – Ali, nije li film upravo… o religiji? O našem religioznom osjećaju?
– Mislim da ne. Istina, neki kritičari to zagovaraju nakon što je dječak na kraju ispričao posvema drugačiju priču, onu daleko ružniju priču od ove koja je, moraš priznati, puno ljepša… u odnosu te dvije priče vidjeli su nekakve religijske konotacije….
– A o čemu se govori u ružnijoj priči? – bila sam uporna.
– Pa to, da je nakon brodoloma u čamcu završio s ljudima, a ne sa životinjama, i koji su se prilično surovo međusobno poubijali kako bi preživjeli… Ali tko bi povjerovao u tu priču? Reci mi! Ova s tigrom koji ga neprestano sili da se bori za opstanak čini mi se ne samo ljepšom nego i vjerodostojnijom! Nije li tako James?
– Da, to s religijom, po meni, sasvim je nepotrebno, ali meni ne smeta. – kazao je James Cameron – Umjetničko djelo može imati bezbroj tumačenja.

Kasno navečer, nakon projekcije filma, i nakon što su hoollywodski filmaš i prelijepa avatarka napustili moje zdanje ponovno sam nazvala Magičara.
– Samo mi reci: koja je priča po tebi na kraju istinita?
– A što ti misliš kakva može biti istina? – uzvratio je protupitanjem.
Zastala sam, nakon čega mi suze krenuše niz lice; baš kao Piju u sceni kad je započeo pričati ružniju priču…
– Sad razumiješ kad sam ti rekao da se u filmu radi o našem religioznom osjećaju… – kazao je.
Jedva sam ga uspjela čuti prije nego sam klonulo prekinula vezu.

Neplaćen porez na ljubav

Marko Perković Thompson, autor mahom domoljubnih pjesama upućenih RH, ujedno je i najveći estradni porezni dužnik u RH

Tko je najveći estradni porezni dužnik u državi?  Zamislite samo – onaj koji je lovu zgrnuo na ljubavi prema istoj.

Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim: Magičarev i moj Naručitelj povukao se u sebe. Zato moj Ljetnikovac u posljednje vrijeme zjapi prazan. Očigledno više ne posjećuje stranice portala, ne zaviruje u časopise, i ne gleda dnevnik. Što je najgore, više ni ne osluškuje oko sebe. Kada bi barem to činio, sigurna sam da bi mu kakva, meni zanimljiva, vijest već dolepršala do uha…

Zato sam se opet dohvatila hrpe starih časopisa i u jednom pronašla informaciju o tome tko je najveći estradni porezni dužnik u državi.  Zamislite samo – onaj, koji je lovu zgrnuo na ljubavi prema istoj, nekakav gospodin Thompson, ako sam mu ime dobro razumjela.

Porezni inspektor, kojeg sam za tu priliku prigodno pozvala na čaj, nakašljao se:
– Gospodine Thompson… vidite, nitko vas nije tjerao da to radite. Ako ste to već radili iz srca zašto se ne odreknete i novaca koji ste pritom zaradili?
– Da, ali kako da platim stage, ozvučenje, radnike, članove banda? – upitao je hrvatski kosijaner koji se smjestio na Čarobnom Kanapeu preko puta inspektora.
– Postoji izraz transparentno poslovanje – kazao je porezni inspektor prinoseći šalicu čaja svojim ustima – Hoću reći, sve se to lijepo može urediti da pjevate isključivo iz ljubavi i da ne zaradite ni lipe. Vaše će pjesme postati iskrenije, vaši će se albumi bolje prodavati, a država zarađivati više novca…, a vas ćemo čuvati od toga da se ne pokvarite, što mislite o tome?
– Tetka, što ti misliš o ovome? – okrenuo se Thompson meni.
– Što da ti kažem, mali moj, hoćeš biti estradna zvijezda ili hoćeš biti iskreni domoljub. Nije čudno što si upravo ti na čelu liste estradnih zvijezda koje nisu platile porez. Ti si i zaradio od svih njih najviše. Ali znaš, dušo, u normalnim državama porez se mora plaćati.
– U redu, platit ću sve, do posljednje lipe – skrušeno je kazao pjevač.
– Sjajno, uskoro ćete, zbog toga, možda i zavoljet na ljevici…

Tu se inspektor još jednom nakašlja obraćajući se hrvatskom estradnom umjetniku:
– Znate, kad bi mogli i jednu partizansku pjesmu za nas otpjevat … znate, zbog nas starih… za desetak godina više nas neće biti među živima…
– Ni govora! – povika pjevač – Jesmo li upravo sada govorili o nekakvom domoljublju, i o tome da se pjeva iz ljubavi. E, ja vam prema tim vašim partizanima ništa ne osjećam; ako baš hoćete, nimalo mi nisu dragi!
– Jasno, jasno… – kimao je glavom inspektor – Ali… želite li ipak zaradit malo novca?
– Pa… da… – nesigurno reče glazbenik sa sklonošću heavy metalu.
– Onda, spojite nekako ustaše i partizane u jednoj pjesmi, ako već ne ide drugačije… i budite sigurni da nitko od vas nikada više neće zatražiti ni lipu poreza!
– Hej – povikah – Dosta mi vas je! Van, vi šeprtljavci! Svi ste vi isti!

SVI SMO MI LARIN IZBOR

Žarko Radić svojedobno je izjavio kako mu hrvatska stvarnost sve više nalikuje na sapunicu…

Naša je tragedija u tome što velika većina ljudi u današnje vrijeme  u velikoj mjeri nalikuje likovima iz sapunica… Zbog toga našu stvarnost mogu dohvatiti i takvi prizemni uraci poput sapunica koje će sutra svi zaboraviti, a ne, recimo, nekakvi utjecajni romani koje će stoljećima pamtiti…

– Hrvatska stvarnost sve mi više nalikuje na sapunicu. Kada završim sa setom (snimanja) i kročim u tzv. stvarni život sve teže uočavam razliku – nešto slično svojedobno je izjavio Žarko Radić, nekoć alfa i omega hrvatskih sapunica. Dovoljno da se ‘telekanapira’ na moj Čarobni Kanape kako bih mogla malo porazgovarati s njim.

– Hej Tetka, ti… – jedva je stigao prozboriti.
– Znam što ćeš me pitati. Kako si završio ovdje, je li tako? Sve me drugo možeš pitati, samo to ne. Ne znam i vjerojatno to nikada neću saznati, a da budem iskrena – više me i ne zanima!
Nasmijao se i otkrio svoje blistavo bijele zube i u šezdeset i nekoj godini života. U tom trenutku, Kapelski kresovi, poput krijesnica, prođoše mi umom. Dohvatila sam časopis i okrenula se svome gostu.

– Dragi Žarko, moj ingeniozni Žarko, kako ti je samo mogla pasti na pamet tako briljantna potka u kojoj si pod jedan tor uspio privesti i hrvatsku stvarnost i hrvatske sapunice. Znaš da bi ti i moj Magičar pozavidio!
– Onaj diskretni gospodin u onom tamo dvorcu? – upitao je oprezno Žarko usmjerujući svoj prst kroz kuhinjski prozor ka sve zlokobnijoj građevini moga Magičara. Primijetim da je još jedan prozor na građevini prekriven škurama. Ne zatvara li se to moj Magičar potpuno u svoj svijet? Kako i ne bi s obzirom na to što se u ovome, vanjskom, događa…naravno, po njegov nazor na svijet. Morala sam na brzinu odagnati crne misli kako bih svoju pozornost ponovno usmjerila na svog šarmantnog i pametnog glumca.

– Da, Tetka, osjećaj me je preuzeo prije nekoliko godina… to da naša stvarnost, barem moja glumačka, poprima obrise stvarnosti sapunica… Znaš, premda smo se na setovima zadržavali po cijeli dan, to ne bi trebao biti razlog moga osjećaja… Hoću reći da sam pravu stvarnost zamijenio onom sapunica….
– A da se ne radi o utjecaju sapunica na stvarni život hrvatskih građana? – pokušala sam i ja biti ingeniozna premda sam osjetila da mi izraz ‘ingeniozna tetka’ nikako ne bi stajao, prije ‘ingeniozna glupača’ što bi onda trebao biti onaj ‘oksi’ i valjda ‘moron’ – čudni izraz koji voli upotrebljavati moj Magičar a koji me samo asocira na nekakvo strašno čudovište.
– Hoćeš reći da nas ljudi kroz svoje međusobne odnose u stvarnome, društvenom životu započinju oponašati? – Žarko je bio direktan.
– Nisam sigurna. Može biti to, a može biti i da su redatelji sapunica sve bolji, odnosno da započinju promatrati stvarnost oko sebe i ugrađivati je u svoje serije…

U tom trenutku, sjetim se sjajne crnogorske sapunice koja je u jednoj od posljednjih epizoda otišla tako daleko da je vlastitu stvarnost povezala sa stvarnošću države koja ju je proizvela.
– Gledaš li Budvu? – jetko sam uputila svoga sugovornika.
– Na pjeni od mora? – pomalo mi priglupo odgovori moj, dotada, pametnjaković.
– Pa naravno, a o kojoj drugoj Budvi bi bila riječ? Sjećaš se epizode kad je Sava Bačić kazao da je švercao cigarete jer je to bio jedini način da u Crnu Goru uđe novac?
– Eh da… i?
– Pa, nije li ti to izvrstan pokazatelj kako nacionalne sapunice sve više odražavaju stvarnost svojih država? Znaš i sam koga se optuživalo i koga se i dan danas optužuje za tu istu nečasnu rabotu – samog njihovog premijera Milu!
– A sapunica ga uzela u zaštitu opravdavajući čin običnog švercanja patriotskim porivima…ha, ha, ha! – od srca se sada smijalo čedo od moga Žarka Radića.
– E! Ali tu je na stvari, zapravo, genijalnost redatelja, da takve stvari ubaci u seriju…

– Iskreno, Tetka, moram ti i ja u vezi sapunica nešto priznati – započe svoju ispovijed moj gost – Što se tiče one turske sapunice, Sile – nema te sile da me spriječi a da je ne pogledam… Turci to rade najbolje!
– Ma nemoj! Od turskih sapunica pratila sam samo Sulejmana dok je epizode prve sezone radila ona divna scenaristica a koja je naprasno završila sa svojim životom… Iza toga, od Sulejmana ništa…
– Da, da; ali Silu moraš pogledati. Osim uobičajene borbe dobra i zla i sličnih gluposti, u seriji se daje i prikaz moderne i zatucane Turske. Recimo, isti ljudi koji su odrasli u Antaliji i tamo jašu konje te izigravaju neku sklonost tradiciji, dok su u Istambulu koriste jakuzi i voze se helikopterima…
– Ništa čudno – kazah – Scenarij za Silu napisan je prema romanu Orhana Pamuka…
– Onog Nobelovca?
– Tako kažu…

Neko vrijeme potraja šutnja. Razgovor u kojem smo sapunice počeli uzimati ozbiljno izgleda da je bitno smanjio naše dobro raspoloženje. Međutim, zaključak kojem smo se primicali neumitno se nametao. Tišinu prekide Žarko kojem je glava, u međuvremenu, skliznula u moje krilo na uobičajenu porciju milovanja kose.
– Tetka… – tiho je kazao – Ne znači li to da sapunice u ovome trenutku polako preuzimaju ulogu tzv. društvenih romana? Hoću reći, možda bi, primjerice, jedni Budenbrookovi danas još jedino mogli nastati kao ‘sapunjara’ od sto i kusur epizoda…?
– Moguće, moguće…
– I ne samo to… Recimo, zašto se Glembajevi ne bi mogli iskoristiti kao predložak za svehrvatsku sapunicu od nekih devetsto epizoda u kojoj bi se tek neznatno izmjenjivale situacije, ali bi se, zapravo, neprestano prikazivala naša hrvatska stvarnost – takva kakva jest…
– Kako da ne, dragi moj Žarko, ne bi me začudilo ako bi uskoro imali sapunicu u kojoj bi glavni likovi bili redom: korumpirana i osuđena visoka politička ličnost, pisac-freelancer, nevini general – povratnik iz zatvora, voditeljica dnevnika ili meteorološke prognoze jedne od privatnih televizija i slično… Ali…
Tu sam morala zastati kako bi me Žarko doista ozbiljno shvatio:
– Znaš Žarko, nije li tužno što smo svi mi danas samo ‘Larin izbor’, i što nam se ne otvaraju neke druge mogućnosti… da budemo nešto drugo… Hoću reći, naša je tragedija u tome što velika većina ljudi u današnje vrijeme  u velikoj mjeri i nalikuje likovima iz sapunica… zbog toga našu stvarnost mogu dohvatiti i takvi prizemni uraci koje će sutra svi zaboraviti, a ne, recimo, nekakvi utjecajni romani koji će se stoljećima pamtiti…
– Eh, da… Osim što je ovo doba – doba Medija, doba je i Sapunica… – zaključio je tužno i moj gost.

O PISCIMA FREELANCERIMA (ILI VREMENU U KOJEM NI KNJIŽEVNICI VIŠE NE VJERUJU U KNJIŽEVNOST)

Na stotine kolumničara, pisaca freelancera, tiskalo se pred ulazom u moj Ljetnikovac. Po bogu, što im je, morala sam se priupitati. Što nije bilo u redu? Zarađuju svoj kruh na freelancerski način, posjedujući, vrijeme je pokazalo, i ne tako rijedak talent da imaju svoje mišljenje o baš svemu, i što još hoće?

Valjda su se pred mojim vratima stvorili zato što sam jedno jutro odlučila posvetiti iščitavanju svih tih kolumni kojima vrve naši portali, kako bi kazao moj Magičar, svih tih ‘kutova prosjačenja’, u načelu, talentiranih pisaca. Što se to događa danas, a neće se vjerojatno događati u bilo kojem drugome vremenu? Zašto se pisci ‘troše’ na tako jeftino pisanje o svačemu? U tom trenutku zazvonio je telefon. Po broju znala sam da je Magičar.
– Odgovor na tvoje pitanje je sasvim jednostavan – kazao je kroz crnu okruglu slušalicu. – Žele zadržati svoj utjecaj u društvu. Povjerovali su da s književnošću to više  ne mogu činiti, tako, da sada imamo vrijeme u kojem ni sami književnici ne vjeruju više u književnost… Drugi ‘par opanaka’ je činjenica što ne shvaćaju da su pisanjem za ‘čitane’ portale i tabloide time de facto postali režimski pisci još neprepoznatog medijskog režima…
– Da, znam tu priču, najbolje je da su samo otvorili svoj blog i tamo pisali o stvarima o kojima i ti pišeš, makar ih nitko nikad ne bude pročitao… – ironično sam kazala.
– Pa tako nekako…

Spustila sam slušalicu, prišla vratima i naćulila uši. Otvorivši špijunku pozvala sam prvog freelancera.
– Reci, tko je tebi danas kriv za sve što se događa u svijetu?
– Banke – a tko drugi! – kao iz topa ispali ovaj.
– A tebi? – upitala sam drugog.
– Multinacionalne kompanije!
– A tebi?
– Kapitalizam kao takav!
Iza toga redali su se odgovori bez ikakva reda i smisla. Freelanceri su naklapali što su stigli: MMF, Ivo Sanader, Gérard Depardieu, Damir Kajin, indijski silovatelji, zagrebački bombaš; na kraju jedna freelancerka samo mi je u facu kratko odbrusila: Konzum i Kaptol.
– Ma nemoj! A tko mi to kaže? – povikala sam bijesno.
– Vedrana Rudan!
– Hej ti, Vedrana, kućo stara! – kazala sam ugodno iznenađena – Veća si Tetka od mene! Hoćeš ući na kavu?

– Zašto Konzum, i zašto Kaptol? – tužno sam je morala upitati nakon što sam joj dodala šalicu kave.
– Znaš i sama da to uopće nije važno, Tetka, ali kako drugačije skrenuti pažnju na sebe? Vidiš da je svijet jednostavno izludio. Više ih ne zanima čak ni ono moje, već uobičajeno, romansirano ‘kurac-pička’, žele da se osvrćemo i pišemo isključivo o aktualnostima, kakve god da bile, i hoće u svakom trenutku imati krivca…
– Krivca!? Za što krivca, draga Vedrana…?
– Nemam pojma, ali znaš što ću ti reći, prema mojem mišljenju internet je postao jedna velika digitalna kafana. U kafanu su ljudi oduvijek dolazili zbog kompenzacije, kako bi uz ‘čašicu ljute’ pronašli krivca za svoje trenutno stanje. Uspješne su kolumne samo one koje ponude pravog krivca u pravo vrijeme i potaknu ljude da pridodaju nešto svoje, a to znači da budu u stanju izgenerirati brdo komentara…
– Hoćeš reći da su kolumne po internetskim portalima neka vrsta kafanskog pametovanja pojedinaca s kafanskim komentarima ostalih?
– Tako nekako… Kolumnu više ne možemo gledati kao na autorsko djelo jednog čovjeka. Uz kolumnu dolaze i komentari čitatelja. Nekada uopće ne pročitam primarni tekst kolumne nego odmah prijeđem na komentare… Zbog toga to dvoje više ne razdvajam.

Dok smo tako ćakulale, u jednom trenutku, na Čarobnom Kanapeu (kako to obično biva) transmaterijalizirao se neki novi lik. Vedrana i ja razmijenismo začuđene poglede.
– Odlučio sam napisati antikolumnu – kazao nam je pridošlica raširivši svoje ruke po naslonu kanapea – Mislim da bi vas moglo zanimati.
– Pa reci nam, golube…
– Tekst na koji nikome neće pasti na pamet da stavi svoj komentar, u kojem neće biti krivaca, kritike, ni aktualnosti… Razumijete?
– Nimalo!
– Vidite, dolazimo polako do toga da su danas jedini iskreni tekstovi oni koji ne bi željeli da budu čitani ‘na veliko’… koji ne bi imali tu namjeru u sebi, koji ne bi ničim privlačili čitatelja, i koji i kad bi bili privlačni za čitanje to mogli biti samo izvan konteksta ovog i bilo kojeg drugog vremena. Mogao bi ih čitati samo onaj tko bi se uspio isključiti i ne ovisiti o vremenu…
– Čekaj, jarane – kazala sam – Oklen ti nama pristižeš?
– Iz godina koje dolaze… hoću reći, iz budućnosti.
– Dvije i dvadeset ili trideset i neke?
Kimnuo je glavom.
– E zato te mi ne možemo razumjeti… Hajde ti bolje natrag u svoje vrijeme, a nas dvije pusti da u miru popijemo svoju kavu…

Tu je mladić, antikolumnist, nestao kako se i pojavio, a Vedrana i ja nastavismo dobro poznati ženski razgovor o ničemu do kasno u noć…

KAKO ZADRŽATI MIRNU I ČISTU SAVJEST – JEDAN PRIMJER

Nije prošlo dugo, odlučila sam svoje pseto pretvoriti u mačku. I nisam ga više željela zvati po novinaru ugledne privatne televizije. Željela sam ga zvati po mačku iz romana Majstora i Margarite.
– Behemot! – povikala sam.
Istoga trena, Bulgakovljevo crno stvorenje izroni iz moje mašte.
– Budi lukav, Behemot! – kazala sam mu – Ovaj je svijet baš po tvojoj mjeri!

U istom trenutku, i prodoran muški glas dopre s ulaznih vrata Ljetnikovca.
– Buon giorno, signorina!
Okrenula sam se i imala što vidjeti. U okviru vrata, stajao je svježe ofarbane kose, stasit i nasmijan, nikad u boljem raspoloženju – Silvio Berlusconi. Sedamdesetšestogodišnjem starcu, koji je najmanje bio upravo to – starac – društvo je pravila četrdeset devet godina mlađa supruga.

Učinilo mi se da ću za trenutak izgubiti svijest, ali se pribrah.

– Uđite, uđite – povikala sam i gurnula psa koji se pretvorio u mačka s Čarobnog Kanapea. – Evo, smjestite se ovdje! – pokazala sam rukom na Čarobnu presvlaku kanapea.

– Zahvaljujemo, signorina! – rekao je Silvio Berlusconi dok je njegova supruga neodređeno zaklimala glavom.

Ta, ne mogu vjerovati da sam uspjela pridobiti najvećeg političkog šarmera u Italiji a vjerojatno i u cijelom svijetu da me posjeti u Ljetnikovcu.

– No, signorina, znam da me ozbiljni muškarci mrze – kazao je na početku bivši premijer Italije – Oni bi htjeli da ja malo više držim do nekakvih ideala u koje, recimo, oni vjeruju. Međutim, za političara, to nije potrebno. Zbog toga me oni ni najmanje ne zanimaju. Moji birači dolaze iz redova naroda. Mene su, stoga, što se tiče ljudske populacije oduvijek zanimale isključivo dvije njene vrste: narod i…

– Žene! – kazala sam kao iz topa, a što je izazvalo nešto rumenila na licu njegove četrdeset devet godina mlađe supruge.

– Da, tako je, narod i žene… – nasmijao se, razotkrivši u trenutku svoj neupitni i neprikosnoveni šarm. Htjela-ne-htjela, morala sam uzdahnuti.

– Ali, kako vam to polazi za rukom…? – uspjela sam promrmljati.

– Što? Posjedovati ogromno poslovno carstvo? Imati toliko lijepih žena u svom društvu? Planetarno popularan nogometni klub? Ili… samo toliko birača?

– Ne, nisam na to mislila… – kazala sam jetko – Kako vam uspijeva, s obzirom na sve što činite u životu, zadržati mirnu i čistu savjest? Mislim, imati sve te afere sa ženama, u nekim slučajevima, pokazalo se i maloljetnicama, ili ne plaćati porez – i ne osvrtati se na to? U čemu je kvaka?

– Ah, na to mislite… hmm… – vidjelo se da je Silviju za trenutak postalo neugodno, ali brzo se pribrao – Vidite, kao što rekoh, većina muškaraca svoj pogled na svijet stvara iz kakvog ideala, ja to ne činim. Ja sve što radim činim iz zadovoljstva. Savjest mi je zbog toga mirna. Nikoga na ništa ne prisiljavam. Eto, draga… – tu se okrenuo svojoj četrdeset devet godina mlađoj supruzi – Reci mi, jesam li tebe možda prisilio na ovaj brak?

– Nikako, Silvio! – kazala je njegova supruga i ustreptala okicama.

– Eto, vidite! – pljesnuo je rukama. – Zašto bih se imao zbog bilo čega nervirati? A s utajom poreza stoji slično. Koji čovjek ne bi pokušao isto kad bi mu se za to pružila prilika…

– Oni s idealima – kazala sam.

– Eh da, oni tupoglavci s idealima, oni ne bi ukrali, oni vjeruju u bolje sutra… Znate što tetka… Poručite im da žive za sebe, da u ovom svijetu od ideala nije ostalo ništa. A to je možda još teže. Živjeti onako kako stvarno osjećate, pa se ispostavi da volite žene, novac i moć… baš kao ja… To bi vjerojatno bila vrlo neugodna spoznaja za momke koji su nekoć ogrijezali u vjeri u ideale…A pogotovo ako se ispostavi da  nemaju hrabrosti za takav život…

– Ali pred narodom tvrdite nešto sasvim drugo. Lažete li svjesno narod?

– Hej, tetka, laž je preteška riječ! Prije bih rekao da ja poznam narod, da znam što želi. Nesvjesno, narod želi biti zavaran. Želi skinuti muku života sa sebe. Zbog toga želi spektakle, vjenčanja i sprovode; da mogu, nekoliko bi puta u životu umro kao što sam se ženio kako bih narodu priskrbio spektakl sprovoda kao što sam to učinio s ovim vjenčanjem. To je ono što je narodu, barem danas, potrebno.

– A zašto mislite da je tomu tako… ?

– Zato što je u ovom vremenu narod također bez ideala. Zato ga i privlače tipovi poput mene, zato iz dana u dan žeđa za senzacionalizmom…

– Ne znam, to je malo previše za mene – kazala sam – Šarmantni ste i nevjerojatno dragi, evo, sva sam se usplahirila u vašoj blizini, jer očigledno posjedujete nešto što nas, žene, ne ostavlja ravnodušnima… pa ipak, koristite se tako perfidnim farbanjem zbilje… Hoću reći, da se ne uvrijedite, vaše političke izjave su blaga katastrofa za svako imalo inteligentno biće…

– Tako je. A što bih trebao kazati kad su me upitali što mislim o uvedenim mjerama štednje za izlazak iz krize. Naravno, ono što narod želi čuti – da sam protiv mjera štednje! To bi vam u ovoj situaciji svaki imalo pametan oporbeni političar trebao kazati. Naravno, ne pada mi na pamet u javnosti pričati kojim bi smjerom zapravo trebali poći. Da budem iskren, time se nikada nisam ni zamarao. O tome je oduvijek brinuo financijski sektor; na kraju, uvijek bi sam sebe izvukao iz gabule, a mene su podržavali na vlasti samo zato da bi imali odriješene ruke…

Tako sam ostala toga popodneva provoditi vrijeme u ćaskanju s novopečenim bračnim parom Berlusconi… I osjetila da sam ponovno stupila nogom na stazu svog zadatka. Što nas danas toliko fascinira u osobnostima nekih ljudi? Očito, osobnost Silvia Berlusconija ponudila mi je neke odgovore…

PIŠETE LI ZA SEBE ILI DRUGE?

Zamislite, danas sam primila pismo od one svoje lude, Magičara. Hoće da mu ovdje, u Ljetnikovcu, objavim jedan tekst. Ne bi ga objavljivao u svojoj “pustopoljini“ već ovdje. Ma vidi ti njega! Ali što mogu učiniti. Ipak mi on plaća režije i održava ovo umjetno sunce. Pa evo! Tekst prenosim u cijelosti:

Zasigurno je već poznato onima koji prate književnost po internetskim portalima da je Paolo Coelho (a zna se tko je Paolo Coelho) svojom, rekli bi bolji poznavatelji književnosti, nepromišljenom izjavom o romanu Ulix Jamesa Joyca itekako uzburkao duhove u virtualnom javnom prostoru u kojem se, eto, još uvijek stigne razviti kakva takva rasprava o književnosti. Ukratko, kazao je da je Ulix, zapravo, djelo namijenjeno drugim piscima i ne samo to, da je to djelo željelo ‘impresionirati druge pisce’, jer da je roman ‘čisti stil’ a da unutar njega nema ničega u sadržajnom smislu. Zašto? Pisci, reći će Coelho, često naglašavaju formu naspram sadržaja što je potpuno pogrešno, i tako dalje, i tu ćemo stati; kad bi nastavili već bi morali navoditi uvrede literarnog napadača.

Ako zaobiđemo ono što se redovito nailazi u tom javnom virtualnom prostoru, a to su mahom slike i komentari sisa i guzica ove ili one starlete, na što vam se mora podići pa zaboravite svaku drugu primisao što ste uopće došli na stranice tog portala, usredotočio bi se na onaj virtualni javni prostor koji se krije iza linka na kojem obično piše Kultura.

Dakle, na što tu nailazimo? Najprije, na vas bane nekakva vijest tog tipa. Neki je pisac odlučio uzburkati javnost nekom svojom nepromišljenom izjavom o nekomu ili nečemu iz književnog ili inog umjetničkog miljea i sada je red na druge da mu odgovore. Onda vam pogled padne na imena kolumnista portala, tu su sve sama ugledna književna i novinarska pera, ali koja, odmah toga postajete svjesni, ovdje pišu za novac. Te činjenice morate postati odmah svjesni inače će vas ovo vrijeme smazati još sirove, za doručak, kako bi se uz cinični osmjeh izrazio M. Houellebecq. Ako pisac piše za novac on, budimo bolno iskreni, svojim riječima prosi milostinju. Ne piše iz svoje literarne potrebe već potrebe svojih crijeva i želuca. Nemojmo se skanjivati upotrijebiti tako teške riječi. Ne želimo loše piscima, ne želimo loše ni internetskim portalima. Jednostavno izgovaramo tu istinu kad to već neće učiniti nitko umjesto nas. Ta činjenica ne govori ništa loše o samim piscima već to da je književnost spala na prosjački štap, da je piscima danas loše, da su postali prosjaci koji riječima prose milostinju od svojih novih kvazi-izdavača, uglednih internetskih portala koje danas „čitaju“ svi. Nikada neću ozbiljno shvatiti nijedan tekst koji je napisala Olja Savičević-Ivančević za svoj odabrani „kut prosjačenja“ odnosno portal. Ukoliko bi se, pak, odlučila objavljivati svoj novi roman u nastavcima u okviru istog virtualnog izdavača, to bih već uzeo u obzir, iako mi se čini kako je portalska tehnologija još uvijek daleko od toga da nam na svojim stranicama doista omogući čitanje u elektroničkom okruženju. Tu mislim, ponajprije, da u sebi ugradi okruženje poput onog Kindle-a ili Galaxija. Čitati se, naravno, može i u elektroničkom okruženju, i to će vremenom postati uobičajena stvar i usprkos glasovima koji se tome protive i pravo čitanje vide samo u otvaranju papirnate knjige s koricama… Ali upadljivo i već sramno zaostajanje naših izdavača u pogledu objavljivanja elektroničkih knjiga postaje preteško čak i za sudbinu domaćih pisaca. Ionako ih nitko ne šljivi ni pet posto, a već godinama su primorani igrati ulogu polunovinara-poluknjiževnika i zarađivati za kruh kompromisom svog duha i zahtjeva čitateljstva.

Naravno, sasvim je nešto drugo istražiti korijene tog „nečitanja“ u današnjem društvu; zašto, jebem mu, narod ne čita? Istina je gorka, za istinske umjetnike riječi, oprostite mi za ovaj izraz, i pregorka. Ponovno nas vraća na već slavnu izjavu brazilskog pisca kojemu ne možemo oduzeti pravo da se osjeća takvim. Najprije po strani moramo ostaviti svaku naivnost. Paolo Coelho nije to izjavio iznebuha, nepromišljeno kako smo to htjeli natuknuti na početku ovog teksta; ne. On je tu izjavu sročio vjerojatno nakon sati i sati razgovora s mnogim književnim kritičarima kojima, kao i njemu, i nisu nikada bile jasne te visine i dubine Joyceva štiva. Nisam dalje istraživao, ali pretpostavljam da se u mnogim zemljama, u mnogim književnim krugovima ili onome što je od njih preostalo, danas raspravlja o tome. Postoje oni koji daju za pravo „ocu Alkemičara“, postoje oni koji se njegovoj izjavi protive. Rasprava može potrajati unedogled.

Ali ja, kada bih dobio priliku, pitanje koje bih postavio Paolo Coelhu u nekom televizijskom showu na tu temu, glasilo bi: da li vi, gospodine Coelho, pište za sebe ili svoju publiku?

Odgovor vjerojatno naslućujete i u njemu se ogleda istinitost i lažnost svakog pisca. Paolo Coelho će bez dlake na jeziku morati odgovoriti u duhu svoje izjave – naravno, on to čini za čitatelje, a nikako za sebe. Ali upravo taj kvazialtruistički odgovor njega odaje kao što će slatkorječivost pred kamerama, barem nama, odati svakog mutnog političara. Alkemičar je masno, slaninasto štivo koje čitatelj proguta u hipu jer je i napisano da ga ushiti, ponese. I eto, baš se u odgovoru na to pitanje svaki lažni pisac spotakne, i završi u jednoj te istoj klopci. Za običan svijet to je teško shvatljivo. Pa ako piše za nas, nije li to divno? Ne, nije divno, šupljoglavci, ostajete zarobljeni u kreču i mulju istog, otprije poznatog, ne razvijate osjećaj za novo koje je jedini obnavljač života. Ali nemojte im ništa govoriti.

Teško mi je sada pisati o tome zašto pisac prvenstveno piše zbog sebe, a onda na koji način, posredno, njegova riječ dolazi i do drugih. Svakom piscu po pozivu to mora na kraju biti jasno. Vi ste svjedoci vremena. Pozvani ste da ga izložite kakvo god da ono bilo, po vama, na čitljiv ili nečitljiv način. Ako ostanete ne primijećeni, nikom pa ništa, možda ste i bili samo pisac za sebe, a možda će vas neko drugo doba iskopati iz literarnog mulja i izvući van u čitanke, što god, ali to vas ne treba ticati. Kad svoj posao obavite radite nešto drugo, ako osjećate da trebate nastaviti – nastavite, pišite ako treba i cijeli život, ali nikad, baš nikad nemojte pisati isključivo za čitatelje.

Umjetnost oduvijek počiva na samodovoljnosti, a na ne raspravljanju o tome tko je u prokletu pravu. To mora biti jasno svakom umjetniku riječi i svakom čitatelju koji možda kani odgovoriti na ovaj tekst.

Zahvaljujem Tetki na objavi ovog teksta.

PROLJEĆE NA JAVNOJ TELEVIZIJI

Danas u ljetnikovcu došli su me posjetiti neki stari stričeki predstavljajući se da su gospoda hrvatski umjetnici. Dok sam im  pristavljala čaj, jedan mi reče:

– Draga tetka, večeras sam na televiziji, pustit će dokumentarac o mom životu i radu!
– Ma nemoj! – kažem.
– Ja sam bio jučer! – ubacuje se drugi.
– A ja sam na programu sutra! – pridodaje treći.

Što se to događa, pitaju se kako gospoda hrvatski umjetnici, tako i moja malenkost. Da se kojim slučajem nismo vratili u 1979 ili 1981? Ne, nismo; na djelu je samo ‘proljeće’ na našoj javnoj televiziji, za koje se, međutim, plašim da neće dugo potrajati. To kažem i stričekima.

– Zašto… ne bi potrajalo? – drhtavim glasom obratio mi se stračić, nekad prekaljeni član umjetničke skupine koja je nosila naziv, ako me sjećanje ne vara, neke mitološke nemani kojoj se ne mogu sjetiti imena.
– Vi kao da se pravite blesavi – kažem im – Jeste li čuli za izraz ‘tržišna utakmica’? Televizije se danas bore za gledanost i zato, dragi moji, ne bum vi na televiziji bili još dugo.

Umjetnici oboriše glave i počeše srkati svoje čajeve.

– Danas na televizijama vladaju menadžeri – nastavila sam kao netko dobro upućen u situaciju.
– Ali jedan urednik s HRT-a kazao je da su odatle potjerani…
– Da, da, i da će pravit televiziju kao nekad, kakva je bila prije rata, koja se neće borit za gledanost s privatnim medijskim napastima…

Gotovo pa sam bila spremna zovnut Magičara da im objasni situaciju. Nema više umjetnosti, postoji svijet umjetnosti koji se utrkuje oko love, i u kojem umjetnost odsada može biti bilo što, što se oko neke umjetničke ili neumjetničke interesne skupine proglasi za umjetnost. Tako me je uostalom poučio onaj moj klipan od Magičara, otprilike sam tako razmišljala. Ali zašto pod stare dane razočarati ova tri pregaoca duha?

Pogledala sam ih sažaljivo.
– Hoćete da vam tetka skuha još čaja? – upitala sam.
Kimnuli su glavama spremni na razgovor o nečem drugom.
– Baš se mislim hoće li sutra kiša, je li ona ljepuškasta meteorologinja s nemirnim očima u pravu ili ne…