O PISCIMA FREELANCERIMA (ILI VREMENU U KOJEM NI KNJIŽEVNICI VIŠE NE VJERUJU U KNJIŽEVNOST)

Na stotine kolumničara, pisaca freelancera, tiskalo se pred ulazom u moj Ljetnikovac. Po bogu, što im je, morala sam se priupitati. Što nije bilo u redu? Zarađuju svoj kruh na freelancerski način, posjedujući, vrijeme je pokazalo, i ne tako rijedak talent da imaju svoje mišljenje o baš svemu, i što još hoće?

Valjda su se pred mojim vratima stvorili zato što sam jedno jutro odlučila posvetiti iščitavanju svih tih kolumni kojima vrve naši portali, kako bi kazao moj Magičar, svih tih ‘kutova prosjačenja’, u načelu, talentiranih pisaca. Što se to događa danas, a neće se vjerojatno događati u bilo kojem drugome vremenu? Zašto se pisci ‘troše’ na tako jeftino pisanje o svačemu? U tom trenutku zazvonio je telefon. Po broju znala sam da je Magičar.
– Odgovor na tvoje pitanje je sasvim jednostavan – kazao je kroz crnu okruglu slušalicu. – Žele zadržati svoj utjecaj u društvu. Povjerovali su da s književnošću to više  ne mogu činiti, tako, da sada imamo vrijeme u kojem ni sami književnici ne vjeruju više u književnost… Drugi ‘par opanaka’ je činjenica što ne shvaćaju da su pisanjem za ‘čitane’ portale i tabloide time de facto postali režimski pisci još neprepoznatog medijskog režima…
– Da, znam tu priču, najbolje je da su samo otvorili svoj blog i tamo pisali o stvarima o kojima i ti pišeš, makar ih nitko nikad ne bude pročitao… – ironično sam kazala.
– Pa tako nekako…

Spustila sam slušalicu, prišla vratima i naćulila uši. Otvorivši špijunku pozvala sam prvog freelancera.
– Reci, tko je tebi danas kriv za sve što se događa u svijetu?
– Banke – a tko drugi! – kao iz topa ispali ovaj.
– A tebi? – upitala sam drugog.
– Multinacionalne kompanije!
– A tebi?
– Kapitalizam kao takav!
Iza toga redali su se odgovori bez ikakva reda i smisla. Freelanceri su naklapali što su stigli: MMF, Ivo Sanader, Gérard Depardieu, Damir Kajin, indijski silovatelji, zagrebački bombaš; na kraju jedna freelancerka samo mi je u facu kratko odbrusila: Konzum i Kaptol.
– Ma nemoj! A tko mi to kaže? – povikala sam bijesno.
– Vedrana Rudan!
– Hej ti, Vedrana, kućo stara! – kazala sam ugodno iznenađena – Veća si Tetka od mene! Hoćeš ući na kavu?

– Zašto Konzum, i zašto Kaptol? – tužno sam je morala upitati nakon što sam joj dodala šalicu kave.
– Znaš i sama da to uopće nije važno, Tetka, ali kako drugačije skrenuti pažnju na sebe? Vidiš da je svijet jednostavno izludio. Više ih ne zanima čak ni ono moje, već uobičajeno, romansirano ‘kurac-pička’, žele da se osvrćemo i pišemo isključivo o aktualnostima, kakve god da bile, i hoće u svakom trenutku imati krivca…
– Krivca!? Za što krivca, draga Vedrana…?
– Nemam pojma, ali znaš što ću ti reći, prema mojem mišljenju internet je postao jedna velika digitalna kafana. U kafanu su ljudi oduvijek dolazili zbog kompenzacije, kako bi uz ‘čašicu ljute’ pronašli krivca za svoje trenutno stanje. Uspješne su kolumne samo one koje ponude pravog krivca u pravo vrijeme i potaknu ljude da pridodaju nešto svoje, a to znači da budu u stanju izgenerirati brdo komentara…
– Hoćeš reći da su kolumne po internetskim portalima neka vrsta kafanskog pametovanja pojedinaca s kafanskim komentarima ostalih?
– Tako nekako… Kolumnu više ne možemo gledati kao na autorsko djelo jednog čovjeka. Uz kolumnu dolaze i komentari čitatelja. Nekada uopće ne pročitam primarni tekst kolumne nego odmah prijeđem na komentare… Zbog toga to dvoje više ne razdvajam.

Dok smo tako ćakulale, u jednom trenutku, na Čarobnom Kanapeu (kako to obično biva) transmaterijalizirao se neki novi lik. Vedrana i ja razmijenismo začuđene poglede.
– Odlučio sam napisati antikolumnu – kazao nam je pridošlica raširivši svoje ruke po naslonu kanapea – Mislim da bi vas moglo zanimati.
– Pa reci nam, golube…
– Tekst na koji nikome neće pasti na pamet da stavi svoj komentar, u kojem neće biti krivaca, kritike, ni aktualnosti… Razumijete?
– Nimalo!
– Vidite, dolazimo polako do toga da su danas jedini iskreni tekstovi oni koji ne bi željeli da budu čitani ‘na veliko’… koji ne bi imali tu namjeru u sebi, koji ne bi ničim privlačili čitatelja, i koji i kad bi bili privlačni za čitanje to mogli biti samo izvan konteksta ovog i bilo kojeg drugog vremena. Mogao bi ih čitati samo onaj tko bi se uspio isključiti i ne ovisiti o vremenu…
– Čekaj, jarane – kazala sam – Oklen ti nama pristižeš?
– Iz godina koje dolaze… hoću reći, iz budućnosti.
– Dvije i dvadeset ili trideset i neke?
Kimnuo je glavom.
– E zato te mi ne možemo razumjeti… Hajde ti bolje natrag u svoje vrijeme, a nas dvije pusti da u miru popijemo svoju kavu…

Tu je mladić, antikolumnist, nestao kako se i pojavio, a Vedrana i ja nastavismo dobro poznati ženski razgovor o ničemu do kasno u noć…

Oglasi

%d bloggers like this: