SVI SMO MI LARIN IZBOR

Žarko Radić

Žarko Radić svojedobno je izjavio kako mu hrvatska stvarnost sve više nalikuje na sapunicu…

Naša je tragedija u tome što velika većina ljudi u današnje vrijeme  u velikoj mjeri nalikuje likovima iz sapunica… Zbog toga našu stvarnost mogu dohvatiti i takvi prizemni uraci poput sapunica koje će sutra svi zaboraviti, a ne, recimo, nekakvi utjecajni romani koje će stoljećima pamtiti

– Hrvatska stvarnost sve mi više nalikuje na sapunicu. Kada završim sa setom (snimanja) i kročim u tzv. stvarni život sve teže uočavam razliku – nešto slično svojedobno je izjavio Žarko Radić, nekoć alfa i omega hrvatskih sapunica. Dovoljno da se ‘telekanapira’ na moj Čarobni Kanape kako bih mogla malo porazgovarati s njim.

– Hej Tetka, ti… – jedva je stigao prozboriti.
– Znam što ćeš me pitati. Kako si završio ovdje, je li tako? Sve me drugo možeš pitati, samo to ne. Ne znam i vjerojatno to nikada neću saznati, a da budem iskrena – više me i ne zanima!
Nasmijao se i otkrio svoje blistavo bijele zube i u šezdeset i nekoj godini života. U tom trenutku, Kapelski kresovi, poput krijesnica, prođoše mi umom. Dohvatila sam časopis i okrenula se svome gostu.

– Dragi Žarko, moj ingeniozni Žarko, kako ti je samo mogla pasti na pamet tako briljantna potka u kojoj si pod jedan tor uspio privesti i hrvatsku stvarnost i hrvatske sapunice. Znaš da bi ti i moj Magičar pozavidio!
– Onaj diskretni gospodin u onom tamo dvorcu? – upitao je oprezno Žarko usmjerujući svoj prst kroz kuhinjski prozor ka sve zlokobnijoj građevini moga Magičara. Primijetim da je još jedan prozor na građevini prekriven škurama. Ne zatvara li se to moj Magičar potpuno u svoj svijet? Kako i ne bi s obzirom na to što se u ovome, vanjskom, događa…naravno, po njegov nazor na svijet. Morala sam na brzinu odagnati crne misli kako bih svoju pozornost ponovno usmjerila na svog šarmantnog i pametnog glumca.

– Da, Tetka, osjećaj me je preuzeo prije nekoliko godina… to da naša stvarnost, barem moja glumačka, poprima obrise stvarnosti sapunica… Znaš, premda smo se na setovima zadržavali po cijeli dan, to ne bi trebao biti razlog moga osjećaja… Hoću reći da sam pravu stvarnost zamijenio onom sapunica….
– A da se ne radi o utjecaju sapunica na stvarni život hrvatskih građana? – pokušala sam i ja biti ingeniozna premda sam osjetila da mi izraz ‘ingeniozna tetka’ nikako ne bi stajao, prije ‘ingeniozna glupača’ što bi onda trebao biti onaj ‘oksi’ i valjda ‘moron’ – čudni izraz koji voli upotrebljavati moj Magičar a koji me samo asocira na nekakvo strašno čudovište.
– Hoćeš reći da nas ljudi kroz svoje međusobne odnose u stvarnome, društvenom životu započinju oponašati? – Žarko je bio direktan.
– Nisam sigurna. Može biti to, a može biti i da su redatelji sapunica sve bolji, odnosno da započinju promatrati stvarnost oko sebe i ugrađivati je u svoje serije…

U tom trenutku, sjetim se sjajne crnogorske sapunice koja je u jednoj od posljednjih epizoda otišla tako daleko da je vlastitu stvarnost povezala sa stvarnošću države koja ju je proizvela.
– Gledaš li Budvu? – jetko sam uputila svoga sugovornika.
– Na pjeni od mora? – pomalo mi priglupo odgovori moj, dotada, pametnjaković.
– Pa naravno, a o kojoj drugoj Budvi bi bila riječ? Sjećaš se epizode kad je Sava Bačić kazao da je švercao cigarete jer je to bio jedini način da u Crnu Goru uđe novac?
– Eh da… i?
– Pa, nije li ti to izvrstan pokazatelj kako nacionalne sapunice sve više odražavaju stvarnost svojih država? Znaš i sam koga se optuživalo i koga se i dan danas optužuje za tu istu nečasnu rabotu – samog njihovog premijera Milu!
– A sapunica ga uzela u zaštitu opravdavajući čin običnog švercanja patriotskim porivima…ha, ha, ha! – od srca se sada smijalo čedo od moga Žarka Radića.
– E! Ali tu je na stvari, zapravo, genijalnost redatelja, da takve stvari ubaci u seriju…

– Iskreno, Tetka, moram ti i ja u vezi sapunica nešto priznati – započe svoju ispovijed moj gost – Što se tiče one turske sapunice, Sile – nema te sile da me spriječi a da je ne pogledam… Turci to rade najbolje!
– Ma nemoj! Od turskih sapunica pratila sam samo Sulejmana dok je epizode prve sezone radila ona divna scenaristica a koja je naprasno završila sa svojim životom… Iza toga, od Sulejmana ništa…
– Da, da; ali Silu moraš pogledati. Osim uobičajene borbe dobra i zla i sličnih gluposti, u seriji se daje i prikaz moderne i zatucane Turske. Recimo, isti ljudi koji su odrasli u Antaliji i tamo jašu konje te izigravaju neku sklonost tradiciji, dok su u Istambulu koriste jakuzi i voze se helikopterima…
– Ništa čudno – kazah – Scenarij za Silu napisan je prema romanu Orhana Pamuka
– Onog Nobelovca?
– Tako kažu…

Neko vrijeme potraja šutnja. Razgovor u kojem smo sapunice počeli uzimati ozbiljno izgleda da je bitno smanjio naše dobro raspoloženje. Međutim, zaključak kojem smo se primicali neumitno se nametao. Tišinu prekide Žarko kojem je glava, u međuvremenu, skliznula u moje krilo na uobičajenu porciju milovanja kose.
– Tetka… – tiho je kazao – Ne znači li to da sapunice u ovome trenutku polako preuzimaju ulogu tzv. društvenih romana? Hoću reći, možda bi, primjerice, jedni Budenbrookovi danas još jedino mogli nastati kao ‘sapunjara’ od sto i kusur epizoda…?
– Moguće, moguće…
– I ne samo to… Recimo, zašto se Glembajevi ne bi mogli iskoristiti kao predložak za svehrvatsku sapunicu od nekih devetsto epizoda u kojoj bi se tek neznatno izmjenjivale situacije, ali bi se, zapravo, neprestano prikazivala naša hrvatska stvarnost – takva kakva jest…
– Kako da ne, dragi moj Žarko, ne bi me začudilo ako bi uskoro imali sapunicu u kojoj bi glavni likovi bili redom: korumpirana i osuđena visoka politička ličnost, pisac-freelancer, nevini general – povratnik iz zatvora, voditeljica dnevnika ili meteorološke prognoze jedne od privatnih televizija i slično… Ali…
Tu sam morala zastati kako bi me Žarko doista ozbiljno shvatio:
– Znaš Žarko, nije li tužno što smo svi mi danas samo ‘Larin izbor’, i što nam se ne otvaraju neke druge mogućnosti… da budemo nešto drugo… Hoću reći, naša je tragedija u tome što velika većina ljudi u današnje vrijeme  u velikoj mjeri i nalikuje likovima iz sapunicazbog toga našu stvarnost mogu dohvatiti i takvi prizemni uraci koje će sutra svi zaboraviti, a ne, recimo, nekakvi utjecajni romani koji će se stoljećima pamtiti
– Eh, da… Osim što je ovo doba – doba Medija, doba je i Sapunica… – zaključio je tužno i moj gost.

%d bloggers like this: