PIŠETE LI ZA SEBE ILI DRUGE?

Zamislite, danas sam primila pismo od one svoje lude, Magičara. Hoće da mu ovdje, u Ljetnikovcu, objavim jedan tekst. Ne bi ga objavljivao u svojoj pustopoljini već ovdje. Ma vidi ti njega! Ali što mogu učiniti. Ipak mi on plaća režije i održava ovo umjetno sunce. Pa evo! Tekst prenosim u cijelosti:

Zasigurno je već poznato onima koji prate književnost po internetskim portalima da je Paolo Coelho (a zna se tko je Paolo Coelho) svojom, rekli bi bolji poznavatelji književnosti, nepromišljenom izjavom o romanu Ulix Jamesa Joyca itekako uzburkao duhove u virtualnom javnom prostoru u kojem se, eto, još uvijek stigne razviti kakva takva rasprava o književnosti. Ukratko, kazao je da je Ulix, zapravo, djelo namijenjeno drugim piscima i ne samo to, da je to djelo željelo ‘impresionirati druge pisce’, jer da je roman ‘čisti stil’ a da unutar njega nema ničega u sadržajnom smislu. Zašto? Pisci, reći će Coelho, često naglašavaju formu naspram sadržaja što je potpuno pogrešno, i tako dalje, i tu ćemo stati; kad bi nastavili već bi morali navoditi uvrede literarnog napadača.

Ako zaobiđemo ono što se redovito nailazi u tom javnom virtualnom prostoru, a to su mahom slike i komentari sisa i guzica ove ili one starlete, na što vam se mora podići pa zaboravite svaku drugu primisao što ste uopće došli na stranice tog portala, usredotočio bi se na onaj virtualni javni prostor koji se krije iza linka na kojem obično piše Kultura.

Dakle, na što tu nailazimo? Najprije, na vas bane nekakva vijest tog tipa. Neki je pisac odlučio uzburkati javnost nekom svojom nepromišljenom izjavom o nekomu ili nečemu iz književnog ili inog umjetničkog miljea i sada je red na druge da mu odgovore. Onda vam pogled padne na imena kolumnista portala, tu su sve sama ugledna književna i novinarska pera, ali koja, odmah toga postajete svjesni, ovdje pišu za novac. Te činjenice morate postati odmah svjesni inače će vas ovo vrijeme smazati još sirove, za doručak, kako bi se uz cinični osmjeh izrazio M. Houellebecq. Ako pisac piše za novac on, budimo bolno iskreni, svojim riječima prosi milostinju. Ne piše iz svoje literarne potrebe već potrebe svojih crijeva i želuca. Nemojmo se skanjivati upotrijebiti tako teške riječi. Ne želimo loše piscima, ne želimo loše ni internetskim portalima. Jednostavno izgovaramo tu istinu kad to već neće učiniti nitko umjesto nas. Ta činjenica ne govori ništa loše o samim piscima već to da je književnost spala na prosjački štap, da je piscima danas loše, da su postali prosjaci koji riječima prose milostinju od svojih novih kvazi-izdavača, uglednih internetskih portala koje danas „čitaju“ svi. Nikada neću ozbiljno shvatiti nijedan tekst koji je napisala Olja Savičević-Ivančević za svoj odabrani „kut prosjačenja“ odnosno portal. Ukoliko bi se, pak, odlučila objavljivati svoj novi roman u nastavcima u okviru istog virtualnog izdavača, to bih već uzeo u obzir, iako mi se čini kako je portalska tehnologija još uvijek daleko od toga da nam na svojim stranicama doista omogući čitanje u elektroničkom okruženju. Tu mislim, ponajprije, da u sebi ugradi okruženje poput onog Kindle-a ili Galaxija. Čitati se, naravno, može i u elektroničkom okruženju, i to će vremenom postati uobičajena stvar i usprkos glasovima koji se tome protive i pravo čitanje vide samo u otvaranju papirnate knjige s koricama… Ali upadljivo i već sramno zaostajanje naših izdavača u pogledu objavljivanja elektroničkih knjiga postaje preteško čak i za sudbinu domaćih pisaca. Ionako ih nitko ne šljivi ni pet posto, a već godinama su primorani igrati ulogu polunovinara-poluknjiževnika i zarađivati za kruh kompromisom svog duha i zahtjeva čitateljstva.

Naravno, sasvim je nešto drugo istražiti korijene tog „nečitanja“ u današnjem društvu; zašto, jebem mu, narod ne čita? Istina je gorka, za istinske umjetnike riječi, oprostite mi za ovaj izraz, i pregorka. Ponovno nas vraća na već slavnu izjavu brazilskog pisca kojemu ne možemo oduzeti pravo da se osjeća takvim. Najprije po strani moramo ostaviti svaku naivnost. Paolo Coelho nije to izjavio iznebuha, nepromišljeno kako smo to htjeli natuknuti na početku ovog teksta; ne. On je tu izjavu sročio vjerojatno nakon sati i sati razgovora s mnogim književnim kritičarima kojima, kao i njemu, i nisu nikada bile jasne te visine i dubine Joyceva štiva. Nisam dalje istraživao, ali pretpostavljam da se u mnogim zemljama, u mnogim književnim krugovima ili onome što je od njih preostalo, danas raspravlja o tome. Postoje oni koji daju za pravo „ocu Alkemičara“, postoje oni koji se njegovoj izjavi protive. Rasprava može potrajati unedogled.

Ali ja, kada bih dobio priliku, pitanje koje bih postavio Paolo Coelhu u nekom televizijskom showu na tu temu, glasilo bi: da li vi, gospodine Coelho, pište za sebe ili svoju publiku?

Odgovor vjerojatno naslućujete i u njemu se ogleda istinitost i lažnost svakog pisca. Paolo Coelho će bez dlake na jeziku morati odgovoriti u duhu svoje izjave – naravno, on to čini za čitatelje, a nikako za sebe. Ali upravo taj kvazialtruistički odgovor njega odaje kao što će slatkorječivost pred kamerama, barem nama, odati svakog mutnog političara. Alkemičar je masno, slaninasto štivo koje čitatelj proguta u hipu jer je i napisano da ga ushiti, ponese. I eto, baš se u odgovoru na to pitanje svaki lažni pisac spotakne, i završi u jednoj te istoj klopci. Za običan svijet to je teško shvatljivo. Pa ako piše za nas, nije li to divno? Ne, nije divno, šupljoglavci, ostajete zarobljeni u kreču i mulju istog, otprije poznatog, ne razvijate osjećaj za novo koje je jedini obnavljač života. Ali nemojte im ništa govoriti.

Teško mi je sada pisati o tome zašto pisac prvenstveno piše zbog sebe, a onda na koji način, posredno, njegova riječ dolazi i do drugih. Svakom piscu po pozivu to mora na kraju biti jasno. Vi ste svjedoci vremena. Pozvani ste da ga izložite kakvo god da ono bilo, po vama, na čitljiv ili nečitljiv način. Ako ostanete ne primijećeni, nikom pa ništa, možda ste i bili samo pisac za sebe, a možda će vas neko drugo doba iskopati iz literarnog mulja i izvući van u čitanke, što god, ali to vas ne treba ticati. Kad svoj posao obavite radite nešto drugo, ako osjećate da trebate nastaviti – nastavite, pišite ako treba i cijeli život, ali nikad, baš nikad nemojte pisati isključivo za čitatelje.

Umjetnost oduvijek počiva na samodovoljnosti, a na ne raspravljanju o tome tko je u prokletu pravu. To mora biti jasno svakom umjetniku riječi i svakom čitatelju koji možda kani odgovoriti na ovaj tekst.

Zahvaljujem Tetki na objavi ovog teksta.

PROLJEĆE NA JAVNOJ TELEVIZIJI

Danas u ljetnikovcu došli su me posjetiti neki stari stričeki predstavljajući se da su gospoda hrvatski umjetnici. Dok sam im  pristavljala čaj, jedan mi reče:

– Draga tetka, večeras sam na televiziji, pustit će dokumentarac o mom životu i radu!
– Ma nemoj! – kažem.
– Ja sam bio jučer! – ubacuje se drugi.
– A ja sam na programu sutra! – pridodaje treći.

Što se to događa, pitaju se kako gospoda hrvatski umjetnici, tako i moja malenkost. Da se kojim slučajem nismo vratili u 1979 ili 1981? Ne, nismo; na djelu je samo ‘proljeće’ na našoj javnoj televiziji, za koje se, međutim, plašim da neće dugo potrajati. To kažem i stričekima.

– Zašto… ne bi potrajalo? – drhtavim glasom obratio mi se stračić, nekad prekaljeni član umjetničke skupine koja je nosila naziv, ako me sjećanje ne vara, neke mitološke nemani kojoj se ne mogu sjetiti imena.
– Vi kao da se pravite blesavi – kažem im – Jeste li čuli za izraz ‘tržišna utakmica’? Televizije se danas bore za gledanost i zato, dragi moji, ne bum vi na televiziji bili još dugo.

Umjetnici oboriše glave i počeše srkati svoje čajeve.

– Danas na televizijama vladaju menadžeri – nastavila sam kao netko dobro upućen u situaciju.
– Ali jedan urednik s HRT-a kazao je da su odatle potjerani…
– Da, da, i da će pravit televiziju kao nekad, kakva je bila prije rata, koja se neće borit za gledanost s privatnim medijskim napastima…

Gotovo pa sam bila spremna zovnut Magičara da im objasni situaciju. Nema više umjetnosti, postoji svijet umjetnosti koji se utrkuje oko love, i u kojem umjetnost odsada može biti bilo što, što se oko neke umjetničke ili neumjetničke interesne skupine proglasi za umjetnost. Tako me je uostalom poučio onaj moj klipan od Magičara, otprilike sam tako razmišljala. Ali zašto pod stare dane razočarati ova tri pregaoca duha?

Pogledala sam ih sažaljivo.
– Hoćete da vam tetka skuha još čaja? – upitala sam.
Kimnuli su glavama spremni na razgovor o nečem drugom.
– Baš se mislim hoće li sutra kiša, je li ona ljepuškasta meteorologinja s nemirnim očima u pravu ili ne…

O NAČINU NA KOJI ĆE ZAVRŠITI OVAJ SVIJET

A jeste li vidjeli taštine na djelu u tog Camerona kojeg spomenuh u postu o Hughu Grantu?

Jedno popodne nenajavljeno se pojavio u ljetnikovcu i u nj ugurao cijelo društvo. Dok sam spravljala čaj, shvatila sam da se radi o tipovima, mahom strojarima i brodarima, koji su predstavljali, svaki u svome području, majstore svog zanata. Tema pokrenute rasprave na čajanci bila je potonuće nekog broda. Raspravljali su nadugačko i naširoko kako je krntija potonula. I nakon svake seanse razgovora pokazalo bi se kako je baš naš, hvalevrijedni, redatelj onaj koji je bio neprestano u pravu. On je bio taj koji je na kraju strojare i brodare poučavao kako je… Titanik, pa da, sada sam shvatila da se radi o Titaniku, kako je, dakle, upravo Titanik potonuo na dno Atlantskog oceana.

– Tetka, nije li način na koji je Titanic potonuo, a oko kojeg smo se upravo složili, u najmanju ruku fascinantan? – upitao me je na kraju, tek reda radi, kao domaćicu skupa.

– Da, pokazao je kako će jednog dana završiti i ovaj svijet – zlurado prospodobih – Prije konačnog kraja fascinantno će se najprije prelomit na dva dijela. Jedino ne znam u kojem ću biti ja, a u kojem ti, moj golupčiću…

– Ja bih bio u pramčanom dijelu – na brzinu se u razgovor ubaci jedan od sudionika rasprave, mali kržljavi tip koji je sjedio u stolici za ljuljanje – … ovaj, hoću reći, na mnogo je manje buran i spektakularan način potonuo, za razliku od krme… – pritom je zaustavio ljuljanje stolice i pocrvenio.

– A što ti znaš o propasti svijeta? – napadoh ga bez ikakvog razloga – Kad svijet propada, možda je bolje biti u onom dijelu u kojem je burnije, ili kako kažeš spektakularnije. Eto, ja bih bila u ovom drugom dijelu…Uostalom, kako sam shvatila iz vašeg razgovora, krmni dio je i kasnije udario u dno oceana…

Među gospodom stručnjacima za potonuće Titanika nastade malo komešanje a ja shvatih kako bi bilo najbolje ukoliko bi začepila svoju gubicu. Čitavo to vrijeme James Cameron me promatrao kroz smiješak kao što se promatraju najveće glupače.

– U redu, je li netko za kolač? – bilo je još jedino što sam mogla priupitati.

Nakon tog posjeta prisjetila sam se otkud mi je čitava ta stvar s James Cameronom pala na pamet i kako je zapravo završio kao gost mog ljetnikovca. Danima se na National Geographicu najprije vrtio dokumentarni film u kojem je, više-manje, moderirao raspravom o potonuću najvećeg broda na svijetu, da bi zatim uslijedio dokumentarac u kojem on, vremešni filmadžija, u neprobojnoj amfibiji – kapsuli, dotiče dno Marijanske brazde. Nitko ne kaže da James Cameroon nije dobar redatelj. Ali činjenica je i da ima nešto brutalno u sebi što ga usmjerava na sam vrh, a što mnogi, koji se bave istim poslom kao on – nemaju. Moram priznati da mi se jako svidjela ideja britanskog glumca Sashe Kohena, poznatijeg kao Borath, da mu na svečanosti dodjele Oskara priđe u kostimu avatarke Neytiri i kaže kako nosi njegovo dijete. A taj Borath mogao bi biti moj miljenik, samo da se ponekad ne ponaša poput pravog pastuha…

POSJET ZAREZOVACA

Nekoliko Zarezovaca, vjerojatno greškom, banulo je u moj ljetnikovac.

– Možda ste pogriješili prostoriju. Onaj kojeg tražite je u onom dvorcu tamo – kažem i prstom pokažem na zgradu Prostorije s Kolom na koju je pucao pogled kroz prozor mog ljetnikovca.
– Čekajte – reče jedan – Ja imam strahovitu potrebu nešto kritizirati.
– Što kritizirati?
– Sve i svašta, više ne znam ni sam, ova država ponekad mi ide na k….
– Hej polako! – kazala sam – Ovdje se ne govore ružne riječi.
– A ja imam potrebu koristiti strane riječi u svom tekstu. Ne mogu bez stranih riječi. Znate, sa svim tim knjigama pomalo sam out ili off iz stvarnog života, izvan svega, eskapistički tip…
– Ima vas koji ste u tome prave lole, nije li tako Trpimire? – bocnuh urednika Zareza zaduženog za osvrte na glazbena događanja.
– A kako bi ti pisala o glazbi? – upitao me je Trpimir.
– Imaš pravo, ne bih nikako, samo bih je slušala…
Zarezovci na to prasnuše u smijeh.
– Slušala?! Ti si luda k’o puška! – odgovorio mi je njegov kolega.

– Hej Zarezovci, sada je dosta! – povikala sam – Otkrivate se kao i svi mladi i talentirani a isfrustrirani ljudi u ovoj zemlji koji ne znaju kud će sa sobom. Nikome danas nije lako. Dečki, a da nešto, u miru, poje….? Onaj tamo – i pritom prstom pokažem na Dvorac – čini mi se da ne je.. godinama. Ali u njegovu slučaju to je možda i u redu. Naje.. se taj u životu, sve u svoje vrijeme, a onda je i sam zbog toga naje… Vidite, nije problem unosit kako strane tako i ružne riječi u svoj govor. Ali poslušajte Tetku: ne treba se žrtvovat zbog svoje umjetnosti! Nikada to ne činite, uvijek budite ljudi i živite svoj život.

– Hajdemo odavde! Ova mi izgleda kao da joj nisu sve na broju… – reče jedan.
– Ili u boljem slučaju, kao da nije pročitala nijednu knjigu… – prispodobi drugi uputivši preziran pogled na bunt časopisa na mom stolu.
– Gospođo, mi se ispričavamo što smo uopće upali ovdje… – ispriča se treći.
– Ali vi mene kao da ne čujete, sirotani moji. To što pišete izvrsno u Zarezu ne čini vas boljima od drugih… – kazala sam ali kao da me više nisu htjeli slušati.
– Idemo, idemo…

%d bloggers like this: