JESTE LI ZA RUŽNU ILI LIJEPU PRIČU?

Na ovogodišnjoj dodjeli Oscara, iskreno, ponadala sam se da će Oscara za najbolji film ponijeti film Pijev život. Međutim to se nije dogodilo, pobjedu je odnio filmski uradak zahvaljujući najvećem broju glasova žirija u kojem kao da su sjedili članovi američke administracije iz Washingtona, a ne ugledna imena iz svijeta filma. A kako se uopće dogodilo pa da sada spominjem taj film, budem vam sve lijepo ispričala…

Na gledanje samog filma nagovorio me, a tko bi drugi, James Cameron banuvši jednoga popodneva onako iznebuha u ljetnikovac noseći pod miškom rolnu filma.
– Tetka, ovo moraš vidjeti… – kazao je raspakiravajući skalameriju kućnog kina koju je također donio sa sobom: projektor, stalak, i još nekakve kutije – Ovaj film pravo je remek djelo!
– Najprije, nisi li mogao skinuti te blatnjave čizme prije nego što si ušao ovamo? Hej režiserčiću! – ljutito sam povikala.
Međutim, James Cameroon više na mene nije obraćao pažnju. Sav se, poput malog djeteta, posvetio poslu konstrukcije kućnog kina. Na vratima ljetnikovca, u jednome trenutku pojavila se i avatarka Neytiri koju Cameroon blagim glasom pozva da uđe unutra. Još će mi se i avatari ovdje početi gnijezditi, pomislim, ali što sam mogla učiniti.
– Dobar ti je taj kostim… – rekoh zavidno dugonogoj avatarskoj ljepotici.
– Hvala, tetka; mogu li ovdje sjesti? – upita Neytiri pokazavši na Čarobni kanape.
– Dakako, dakako, samo se ti opusti… Ali reci mi, o kojem filmu ovaj trabunja? – upitala sam je.
– A ti ne znaš? Pa o Pijevom životu, film je bio nominiran za Oscara. James ga iznimno cijeni…
– Aaaa… – napravila sam grimasu kao da sam se dosjetila o čemu je riječ, a zapravo pojma nisam imala – Misliš o… – započela sam kao da znam o čemu se radi, spremna dopustiti Neytiri da dovrši moju misao.
– Tako je o onom malcu koji uspije preživjeti brodolom u malenom čamcu u društvu tigra.
– Trenutak… – kazala sam i na brzinu odglavinjala u susjednu prostoriju u kojoj je bilo smješteno računalo.
Na brzinu u tražilicu sam utipkala izraz ‘Oscar 2013’ ne bih li što prije saznala što više informacija o filmu o kojem su ovo dvoje neprestano trubili. Međutim, moje pretraživanje nije urodilo plodom. Na stranicama koje su mi se vratile kao rezultati pretraživanja mogla sam, primjerice, saznati tko je nosio najljepšu haljinu na svečanoj dodjeli prestižnih filmskih nagrada, ili tko je s kim bio u društvu, čak i nešto o nepravdama pri dodjeljivanju nagrada, ali nikako nisam mogla doći do informacija o nagrađenima kao i o filmu Pijev život. Na koncu, upisah i ključne riječi ‘Pijev život’ i tako u zadnji tren saznadoh da je film uistinu bio nominiran za Oscara, ali da ga, i usprkos raskošne produkcije, nije dobio.
Na brzinu okrenem Magičarev broj…
– Da, zapravo, film bih najbolje opisao kao priču o religiji. Čak bih se usudio reći da se radi o potresnom svjedočanstvu o našem religioznom osjećaju… mislim i da je rađen prema knjizi… – sve to mi je stigla kazati ona moja luda od Magičara.
– O religiji? – bila sam zabezeknuta.
– Da, ali ljudi to uglavnom ne primjećuju… i uglavnom će naglašavati onaj drugi aspekt vezan uz produkciju i raskošne scene snimanja…
– U redu je, to mi je dovoljno – rekoh i s treskom zalupim slušalicom.

Brzo se vratim u prostoriju u kojoj je projekcija već počela. Nepredvidljiva priroda američkog režisera ubrzo nađe načina da se ispolji.
– Čuj tetka, film sam već pogledao nekoliko puta, s Neytiri ga sama poslije možeš pogledati u cijelosti, pa ako te to ne smeta, sada bih samo premotao na scene koje mi se čine najdojmljivijima… Moram biti u tvom društvu dok ti ih pokazujem…
– A je li? – mutavo sam prispomenula.
Uskoro pred našim očima ukaza se čamac koji se ljuljuškao na nemirnome oceanu, i u njemu preplanuli adolescent neobično živih i dubokih očiju – naravno, Pi – te ta bengalska neman, tigar, ljudskog imena Richard Parker. Odjednom nekakve ribe započeše iskakati iz oceana, a Pi i tigar ih započeše hvatati. Malo kasnije zatičemo istu ekipu ovoga puta na uljno mirnome oceanu noću, kojim brode kao po svemiru (naime, scena je snimana iz visine tako da se zvijezde odražavaju na površini vode) i koje iznenada poprska kit svojim velebnim skokom iz morskih dubina.
Ove scene nikako nisam mogla povezati s religijom koju je spomenuo moj Magičar. A onda mi Neytiri šapnu na uho:
– Prekrasno, nije li? – kazala je – Samo da prije i poslije nije ubacio ona sranja o religiji…
– Tko?
– Pa režiser – Ang Lee.
– Čekaj, Neytiri, zezaš me! – kažem – Ali, nije li film upravo… o religiji? O našem religioznom osjećaju?
– Mislim da ne. Istina, neki kritičari to zagovaraju nakon što je dječak na kraju ispričao posvema drugačiju priču, onu daleko ružniju priču od ove koja je, moraš priznati, puno ljepša… u odnosu te dvije priče vidjeli su nekakve religijske konotacije….
– A o čemu se govori u ružnijoj priči? – bila sam uporna.
– Pa to, da je nakon brodoloma u čamcu završio s ljudima, a ne sa životinjama, i koji su se prilično surovo međusobno poubijali kako bi preživjeli… Ali tko bi povjerovao u tu priču? Reci mi! Ova s tigrom koji ga neprestano sili da se bori za opstanak čini mi se ne samo ljepšom nego i vjerodostojnijom! Nije li tako James?
– Da, to s religijom, po meni, sasvim je nepotrebno, ali meni ne smeta. – kazao je James Cameron – Umjetničko djelo može imati bezbroj tumačenja.

Kasno navečer, nakon projekcije filma, i nakon što su hoollywodski filmaš i prelijepa avatarka napustili moje zdanje ponovno sam nazvala Magičara.
– Samo mi reci: koja je priča po tebi na kraju istinita?
– A što ti misliš kakva može biti istina? – uzvratio je protupitanjem.
Zastala sam, nakon čega mi suze krenuše niz lice; baš kao Piju u sceni kad je započeo pričati ružniju priču…
– Sad razumiješ kad sam ti rekao da se u filmu radi o našem religioznom osjećaju… – kazao je.
Jedva sam ga uspjela čuti prije nego sam klonulo prekinula vezu.

Oglasi

%d bloggers like this: