SVI SMO MI LARIN IZBOR

Žarko Radić

Žarko Radić svojedobno je izjavio kako mu hrvatska stvarnost sve više nalikuje na sapunicu…

Naša je tragedija u tome što velika većina ljudi u današnje vrijeme  u velikoj mjeri nalikuje likovima iz sapunica… Zbog toga našu stvarnost mogu dohvatiti i takvi prizemni uraci poput sapunica koje će sutra svi zaboraviti, a ne, recimo, nekakvi utjecajni romani koje će stoljećima pamtiti

– Hrvatska stvarnost sve mi više nalikuje na sapunicu. Kada završim sa setom (snimanja) i kročim u tzv. stvarni život sve teže uočavam razliku – nešto slično svojedobno je izjavio Žarko Radić, nekoć alfa i omega hrvatskih sapunica. Dovoljno da se ‘telekanapira’ na moj Čarobni Kanape kako bih mogla malo porazgovarati s njim.

– Hej Tetka, ti… – jedva je stigao prozboriti.
– Znam što ćeš me pitati. Kako si završio ovdje, je li tako? Sve me drugo možeš pitati, samo to ne. Ne znam i vjerojatno to nikada neću saznati, a da budem iskrena – više me i ne zanima!
Nasmijao se i otkrio svoje blistavo bijele zube i u šezdeset i nekoj godini života. U tom trenutku, Kapelski kresovi, poput krijesnica, prođoše mi umom. Dohvatila sam časopis i okrenula se svome gostu.

– Dragi Žarko, moj ingeniozni Žarko, kako ti je samo mogla pasti na pamet tako briljantna potka u kojoj si pod jedan tor uspio privesti i hrvatsku stvarnost i hrvatske sapunice. Znaš da bi ti i moj Magičar pozavidio!
– Onaj diskretni gospodin u onom tamo dvorcu? – upitao je oprezno Žarko usmjerujući svoj prst kroz kuhinjski prozor ka sve zlokobnijoj građevini moga Magičara. Primijetim da je još jedan prozor na građevini prekriven škurama. Ne zatvara li se to moj Magičar potpuno u svoj svijet? Kako i ne bi s obzirom na to što se u ovome, vanjskom, događa…naravno, po njegov nazor na svijet. Morala sam na brzinu odagnati crne misli kako bih svoju pozornost ponovno usmjerila na svog šarmantnog i pametnog glumca.

– Da, Tetka, osjećaj me je preuzeo prije nekoliko godina… to da naša stvarnost, barem moja glumačka, poprima obrise stvarnosti sapunica… Znaš, premda smo se na setovima zadržavali po cijeli dan, to ne bi trebao biti razlog moga osjećaja… Hoću reći da sam pravu stvarnost zamijenio onom sapunica….
– A da se ne radi o utjecaju sapunica na stvarni život hrvatskih građana? – pokušala sam i ja biti ingeniozna premda sam osjetila da mi izraz ‘ingeniozna tetka’ nikako ne bi stajao, prije ‘ingeniozna glupača’ što bi onda trebao biti onaj ‘oksi’ i valjda ‘moron’ – čudni izraz koji voli upotrebljavati moj Magičar a koji me samo asocira na nekakvo strašno čudovište.
– Hoćeš reći da nas ljudi kroz svoje međusobne odnose u stvarnome, društvenom životu započinju oponašati? – Žarko je bio direktan.
– Nisam sigurna. Može biti to, a može biti i da su redatelji sapunica sve bolji, odnosno da započinju promatrati stvarnost oko sebe i ugrađivati je u svoje serije…

U tom trenutku, sjetim se sjajne crnogorske sapunice koja je u jednoj od posljednjih epizoda otišla tako daleko da je vlastitu stvarnost povezala sa stvarnošću države koja ju je proizvela.
– Gledaš li Budvu? – jetko sam uputila svoga sugovornika.
– Na pjeni od mora? – pomalo mi priglupo odgovori moj, dotada, pametnjaković.
– Pa naravno, a o kojoj drugoj Budvi bi bila riječ? Sjećaš se epizode kad je Sava Bačić kazao da je švercao cigarete jer je to bio jedini način da u Crnu Goru uđe novac?
– Eh da… i?
– Pa, nije li ti to izvrstan pokazatelj kako nacionalne sapunice sve više odražavaju stvarnost svojih država? Znaš i sam koga se optuživalo i koga se i dan danas optužuje za tu istu nečasnu rabotu – samog njihovog premijera Milu!
– A sapunica ga uzela u zaštitu opravdavajući čin običnog švercanja patriotskim porivima…ha, ha, ha! – od srca se sada smijalo čedo od moga Žarka Radića.
– E! Ali tu je na stvari, zapravo, genijalnost redatelja, da takve stvari ubaci u seriju…

– Iskreno, Tetka, moram ti i ja u vezi sapunica nešto priznati – započe svoju ispovijed moj gost – Što se tiče one turske sapunice, Sile – nema te sile da me spriječi a da je ne pogledam… Turci to rade najbolje!
– Ma nemoj! Od turskih sapunica pratila sam samo Sulejmana dok je epizode prve sezone radila ona divna scenaristica a koja je naprasno završila sa svojim životom… Iza toga, od Sulejmana ništa…
– Da, da; ali Silu moraš pogledati. Osim uobičajene borbe dobra i zla i sličnih gluposti, u seriji se daje i prikaz moderne i zatucane Turske. Recimo, isti ljudi koji su odrasli u Antaliji i tamo jašu konje te izigravaju neku sklonost tradiciji, dok su u Istambulu koriste jakuzi i voze se helikopterima…
– Ništa čudno – kazah – Scenarij za Silu napisan je prema romanu Orhana Pamuka
– Onog Nobelovca?
– Tako kažu…

Neko vrijeme potraja šutnja. Razgovor u kojem smo sapunice počeli uzimati ozbiljno izgleda da je bitno smanjio naše dobro raspoloženje. Međutim, zaključak kojem smo se primicali neumitno se nametao. Tišinu prekide Žarko kojem je glava, u međuvremenu, skliznula u moje krilo na uobičajenu porciju milovanja kose.
– Tetka… – tiho je kazao – Ne znači li to da sapunice u ovome trenutku polako preuzimaju ulogu tzv. društvenih romana? Hoću reći, možda bi, primjerice, jedni Budenbrookovi danas još jedino mogli nastati kao ‘sapunjara’ od sto i kusur epizoda…?
– Moguće, moguće…
– I ne samo to… Recimo, zašto se Glembajevi ne bi mogli iskoristiti kao predložak za svehrvatsku sapunicu od nekih devetsto epizoda u kojoj bi se tek neznatno izmjenjivale situacije, ali bi se, zapravo, neprestano prikazivala naša hrvatska stvarnost – takva kakva jest…
– Kako da ne, dragi moj Žarko, ne bi me začudilo ako bi uskoro imali sapunicu u kojoj bi glavni likovi bili redom: korumpirana i osuđena visoka politička ličnost, pisac-freelancer, nevini general – povratnik iz zatvora, voditeljica dnevnika ili meteorološke prognoze jedne od privatnih televizija i slično… Ali…
Tu sam morala zastati kako bi me Žarko doista ozbiljno shvatio:
– Znaš Žarko, nije li tužno što smo svi mi danas samo ‘Larin izbor’, i što nam se ne otvaraju neke druge mogućnosti… da budemo nešto drugo… Hoću reći, naša je tragedija u tome što velika većina ljudi u današnje vrijeme  u velikoj mjeri i nalikuje likovima iz sapunicazbog toga našu stvarnost mogu dohvatiti i takvi prizemni uraci koje će sutra svi zaboraviti, a ne, recimo, nekakvi utjecajni romani koji će se stoljećima pamtiti
– Eh, da… Osim što je ovo doba – doba Medija, doba je i Sapunica… – zaključio je tužno i moj gost.

Oglasi

O PISCIMA FREELANCERIMA (ILI VREMENU U KOJEM NI KNJIŽEVNICI VIŠE NE VJERUJU U KNJIŽEVNOST)

Na stotine kolumničara, pisaca freelancera, tiskalo se pred ulazom u moj Ljetnikovac. Po bogu, što im je, morala sam se priupitati. Što nije bilo u redu? Zarađuju svoj kruh na freelancerski način, posjedujući, vrijeme je pokazalo, i ne tako rijedak talent da imaju svoje mišljenje o baš svemu, i što još hoće?

Valjda su se pred mojim vratima stvorili zato što sam jedno jutro odlučila posvetiti iščitavanju svih tih kolumni kojima vrve naši portali, kako bi kazao moj Magičar, svih tih ‘kutova prosjačenja’, u načelu, talentiranih pisaca. Što se to događa danas, a neće se vjerojatno događati u bilo kojem drugome vremenu? Zašto se pisci ‘troše’ na tako jeftino pisanje o svačemu? U tom trenutku zazvonio je telefon. Po broju znala sam da je Magičar.
– Odgovor na tvoje pitanje je sasvim jednostavan – kazao je kroz crnu okruglu slušalicu. – Žele zadržati svoj utjecaj u društvu. Povjerovali su da s književnošću to više  ne mogu činiti, tako, da sada imamo vrijeme u kojem ni sami književnici ne vjeruju više u književnost… Drugi ‘par opanaka’ je činjenica što ne shvaćaju da su pisanjem za ‘čitane’ portale i tabloide time de facto postali režimski pisci još neprepoznatog medijskog režima…
– Da, znam tu priču, najbolje je da su samo otvorili svoj blog i tamo pisali o stvarima o kojima i ti pišeš, makar ih nitko nikad ne bude pročitao… – ironično sam kazala.
– Pa tako nekako…

Spustila sam slušalicu, prišla vratima i naćulila uši. Otvorivši špijunku pozvala sam prvog freelancera.
– Reci, tko je tebi danas kriv za sve što se događa u svijetu?
– Banke – a tko drugi! – kao iz topa ispali ovaj.
– A tebi? – upitala sam drugog.
– Multinacionalne kompanije!
– A tebi?
– Kapitalizam kao takav!
Iza toga redali su se odgovori bez ikakva reda i smisla. Freelanceri su naklapali što su stigli: MMF, Ivo Sanader, Gérard Depardieu, Damir Kajin, indijski silovatelji, zagrebački bombaš; na kraju jedna freelancerka samo mi je u facu kratko odbrusila: Konzum i Kaptol.
– Ma nemoj! A tko mi to kaže? – povikala sam bijesno.
– Vedrana Rudan!
– Hej ti, Vedrana, kućo stara! – kazala sam ugodno iznenađena – Veća si Tetka od mene! Hoćeš ući na kavu?

– Zašto Konzum, i zašto Kaptol? – tužno sam je morala upitati nakon što sam joj dodala šalicu kave.
– Znaš i sama da to uopće nije važno, Tetka, ali kako drugačije skrenuti pažnju na sebe? Vidiš da je svijet jednostavno izludio. Više ih ne zanima čak ni ono moje, već uobičajeno, romansirano ‘kurac-pička’, žele da se osvrćemo i pišemo isključivo o aktualnostima, kakve god da bile, i hoće u svakom trenutku imati krivca…
– Krivca!? Za što krivca, draga Vedrana…?
– Nemam pojma, ali znaš što ću ti reći, prema mojem mišljenju internet je postao jedna velika digitalna kafana. U kafanu su ljudi oduvijek dolazili zbog kompenzacije, kako bi uz ‘čašicu ljute’ pronašli krivca za svoje trenutno stanje. Uspješne su kolumne samo one koje ponude pravog krivca u pravo vrijeme i potaknu ljude da pridodaju nešto svoje, a to znači da budu u stanju izgenerirati brdo komentara…
– Hoćeš reći da su kolumne po internetskim portalima neka vrsta kafanskog pametovanja pojedinaca s kafanskim komentarima ostalih?
– Tako nekako… Kolumnu više ne možemo gledati kao na autorsko djelo jednog čovjeka. Uz kolumnu dolaze i komentari čitatelja. Nekada uopće ne pročitam primarni tekst kolumne nego odmah prijeđem na komentare… Zbog toga to dvoje više ne razdvajam.

Dok smo tako ćakulale, u jednom trenutku, na Čarobnom Kanapeu (kako to obično biva) transmaterijalizirao se neki novi lik. Vedrana i ja razmijenismo začuđene poglede.
– Odlučio sam napisati antikolumnu – kazao nam je pridošlica raširivši svoje ruke po naslonu kanapea – Mislim da bi vas moglo zanimati.
– Pa reci nam, golube…
– Tekst na koji nikome neće pasti na pamet da stavi svoj komentar, u kojem neće biti krivaca, kritike, ni aktualnosti… Razumijete?
– Nimalo!
– Vidite, dolazimo polako do toga da su danas jedini iskreni tekstovi oni koji ne bi željeli da budu čitani ‘na veliko’… koji ne bi imali tu namjeru u sebi, koji ne bi ničim privlačili čitatelja, i koji i kad bi bili privlačni za čitanje to mogli biti samo izvan konteksta ovog i bilo kojeg drugog vremena. Mogao bi ih čitati samo onaj tko bi se uspio isključiti i ne ovisiti o vremenu…
– Čekaj, jarane – kazala sam – Oklen ti nama pristižeš?
– Iz godina koje dolaze… hoću reći, iz budućnosti.
– Dvije i dvadeset ili trideset i neke?
Kimnuo je glavom.
– E zato te mi ne možemo razumjeti… Hajde ti bolje natrag u svoje vrijeme, a nas dvije pusti da u miru popijemo svoju kavu…

Tu je mladić, antikolumnist, nestao kako se i pojavio, a Vedrana i ja nastavismo dobro poznati ženski razgovor o ničemu do kasno u noć…

%d bloggers like this: