HTJETI NE BITI ONO ŠTO JESI

Najprije, ovdje nema nikakvih Kola; jedino što posjedujem jest Čarobni Kanape na kojem se moji gosti ‘telenešto’ kad ih pozovem putem tajnog broja. Također, ovdje nema nikakve prošlosti, nikakve budućnosti; sve je bolno opipljiva sadašnjost, takva kakva jest.

Početak kao svaki početak teško pada, ali njime se ne zamaram. Prstima dohvaćam prvi časopis s bunta časopisa koji se našao pod mojom rukom. Pronalazim relativno staru vijest ali kojoj sada nastojim udahnuti snagu vječne sadašnjosti.

Možda se netko od vas prisjeća izjave Hugha Granta, vječnog mladića engleske filmske scene, kojom je svijetu, mrtvo hladno, objavio svoju odluku da se prestane baviti glumom. Moram priznati, članak koji je donio tu vijest gotovo me je oborio s nogu. Začudo, razlog nije ležao u besprijekornoj fotki bivšeg glumca koja se raširila preko cijele stranice časopisa i na kojoj se britanski šarm predstavio u svom najboljem izdanju, već činjenica da sam u njoj odmah osjetila nešto lažno.

Okrenula sam tajni broj i uskoro Hughova glava počivala je u mojem krilu. Ljetnikovac je primio svog prvog gosta. Dok sam prstima nježno milovala njegovu kosu poigravajući se čuperkom koji mu je često znao stršati na čelu, on mi se ispovijedao:

– Znaš, Tetka, kad mi se rodila kćerkica shvatio sam koliko sam bio sebičan u životu. Sav taj glumački poziv kao da je u mene inkorporirao najvećeg sebičnog gada na svijetu…
– I tako si odlučio prestati raditi posao koji si najbolje znao činiti u životu… – rekoh zamišljeno.
– Ali vjeruj mi… glumački je poziv doista jedno bijedno iskustvo. – kazao je.
– Oho-ho! – povikah – Je li to doista progovara tvoj glas ili si u sebe pripustio macho duh Marlon Branda?
– Marlon Branda? – upitao je izvrćući glavu u mojem smjeru.
– Ako to još ne znaš, i tvoj je bivši kolega nekoć znao davati slične izjave. Glumački je poziv smatrao bijednim zanimanjem, ali ga je prihvaćao zbog financijskih razloga.

Hugh Grant vrati svoj pogled na škure ljetnikovca kroz koje su dopirale zlaćane zrake mog umjetnog sunca. Baš sam bila ponosna na to umjetno sunce. Trebalo je vidjeti lice mog Magičara kad ga je prvi put ugledao!

– Sada shvaćam što mi želiš reći – nisam to trebao učiniti. – prekinuo je moje snatrenje prvak engleskog glumišta. – Ali, reci, Tetka, jesam li ja doista toliki sebični gad?
– Nisi zlato – šapnula sam mu na uho.
– Mislim, sav taj crveni tepih po kojem svako malo gazim, ništa mi ne znači, razumiješ, ti fotoaparati i kamere, pažnja medija… sve bih to nabio na k…
– Jasno, srećo… – tepala sam mu – … ali pazi. To ‘bijedno zanimanje’ upražnjavao si vrhunski, bio si doista vrhunski glumac, a ako ćemo pravo, to doista i jedino znaš raditi u životu. Uostalom, možemo pitati i tvoju suprugu, onu Kineskinju…
– Ne, ne, u redu je, nju ne moraš zvati…

U sljedećem trenutku osovio se na noge. Izgledao je kao čovjek koji će neko vrijeme provesti u razmišljanju. Prije nego će opet zauzeti svoje mjesto na Čarobnom Kanapeu i odavde ispariti pružio mi je ruku:

– Ne znam kako sam se zatekao ovdje, ali bilo mi je… iskreno zadovoljstvo. – čarobno se osmjehnuo i poljubio mi ruku.

Potom je zauzeo položaj na Čarobnom Kanapeu i iščeznuo pred mojim očima.

Ne trebate prestati biti vi ni u kojoj konstelaciji, kako bi kazao moj Magičar. Pogotovo ne onda kad dobijete djecu. Sigurna sam da će doći dan a naš će Hugh, uz jecaj i suze, velike kao bomboni, svijetu objaviti veliki come back svijetu filma i pristanak na sudjelovanje u snimanju novog filmskog uratka u suradnji, recimo, i s jednim James Cameronom…

Opa, evo ga u Cloud Atlasu;čekaj, kad je taj film snimao, prije izjave o prestanku bavljenja glumom ili nakon nje, zna li netko?

Oglasi

%d bloggers like this: